Nivanna

Strah više ne spava. Hrabrost je pokupila prnje i drsko se uputila ka izlazu. Svoj posao je ovdje završila. Plaši me noć, snovi i  osjećaji..a daleko je strašnija java i tren kada shvatiš da uzalud čekaš... Uzalud čekaš da se vrati Ona koja je otišla na vječni počinak. Kad ode ona koju voliš ostaneš siromašniji za sjećanja, za smijeh i plač. Osjećaj je kao da se budiš u novom filmu, gdje ništa više nije tvoje i ne pripadaš više nikome. Samoća te uvije u svoje sivilo. Tuga se ugnijezdi izmedju grla i stomaka pa ti nekad ne da dišeš.. I tako sjediš, u tišini..sve dok ne otkucaji srce ne postanu toliko glasni da je nepodnošljivo za slušati. Više nisi ljut na sudbinu. Nisi kivan na zivot i boga. Sad samo boli. Boli što više neću osjetiti njen miris i topli zagrljaj. Što me njen osmijeh neće dočekati na vratima stana kada dođem umorna sa predavanja.. Što me njen glas više neće prekoriti. Ni za šta! Boli jer se ne mogu pomiriti sa tim da nećeš svakog časa zakucati na vrata i...