Nivanna

Neke praznine će uvijek ostati. Ničim se neće ispuniti. Nikada . Niti trebaju! Praznina za tobom je na najčudniji način najbliža mom posjedovanju tebe. Dok je praznine i boli za tobom, ima te u meni. Nedostajanje baš zna da bude teška stvar. Njega ne mogu otjerati suze. I kada dođe tren kao ovaj, da ne mogu pronaći utjehu, zataškati bol, utihnuti jecaj i zaustaviti suze...ja se samo zaustavim i pogledam u nebo. Znam da i ti mene tad pogledaš. Za svaku dobru stvar koja će doći, nedostajat će tvoj osmijeh. Nedostajaćeš ti. Sve ono što smo oduvijek dijelile. Neću dopustiti da se ljubav prema tebi pretoči u tugu. Skupit ću svaki lijep osjećaj koji si u meni budila i usmjerit ga u prave stvari. Da živiš kroz moja djela zauvijek. Za početak, činim sve da me vidiš sretnu. A ti.. Čuvaj me i pazi. Ponekad, ako primjetiš da hodim krivim putem, pošalji znak za zaustavljanje. Znat ću ga pročitati.

Toliko sam puta bila na samom dnu da sam negdje, u međuvremenu, izgubila i predstavu i broj koliko puta sam to isto dno dotakla izmučenim prstima. Opet, sam svaki put ustala i bojažljivo krenula ispočetka. Na neke tuge te ne pripremi škola, ne pripreme te ljudi oko tebe. Prosto se dese. Neočekivano. Mozda baš onda kada si najmanje spreman da ih podneseš. Sve što si mislio da drziš u rukama, moze već sutra tako lako da isklizne, kao da nikada nije ni postojalo. Svi za koje si mislio da će vječno biti pored tebe, u minuti odu. Neke odlaske ne biraju ni oni. Odnese ih zivot. Pala sam puno puta, prizivajući u mislima sjećanje na tebe. Na naše trenutke. Na moju ljubav. Sve ono što sam pozeljela da kažem a nisam stigla, jer sam mislila da ima vremena. Isplakala sam svako putovanje koje smo planirale, svaki plan koji se nikada neće ostvariti... i sve što bih pozeljela da si tu, a nema te. Ali dok god je čovjek živ zna da poslije pada ne može ostati da leži. Sila te vuče. Ne ...

Dok u polumraku gledam u crte tvoga lica i pogled koji je već odavno odlutao i pobjegao iz ove stvarnosti, razmišljam o tome koliko puta nas je ljubav ozivjela. Koliko puta je taj magičan most, koji su isplele naše duše, bio posrednik u spašavanju izgubljenih ? Mogli smo nebrojeno mnogo puta da se odreknemo svega što jesmo, svega za što se borimo i podignemo ruke, prepustimo se bujici da nas nosi u stranputicu, ali nismo. Nikada nismo odustali. Ni onda kada nas je zivot na najpodmukliji način izdao i oduzeo nam one koje volimo najviše. Oduzevši nam njih, ostavio nas je same. Da budemo jedno drugom sve. Ostavio nam je ovu ljubav, kao bijelo zrno dobra u crnilu teških dana. Ostavio nam je ljubav, da razumijemo kako je kada se šuti, a ipak čujemo kako se srce cijepa na dijelove, kako pola duše blijedi i nestaje. Da nisam imala tvoju ruku u ovim burama, ne bih mozda imala tako snaznu zelju da prkosim zivotu. Mozda bih lakše odustala. Mozda bih duze plakala. Ovako, nisam imala izbora ...