Nivanna

Još uvijek prostire svjetlost moru moj svjetionik. Odolijeva burama, orkanima i podnosi svaki udarac talasa. Svijetli i stoji uspravno, kao ponosni rimski ratnik. Kao što je uvijek i bio. Moj svjetionik živi. I onda kada mu se zidovi čine krhki. Ostaje da svijetli. Mora svom čedu da obasja put. Voljenoj majci 💓

Samoća se ugnijezdila među prstima i plete male morske lađe spremne na put za bolja vremena. Ugasila se jedna cigareta vremena i ispustila težak dim, pun sjete i razočaranja. Ne želim više da tuga drijema na krhkim mi ramenima. Odavno je trebala da shvati da ništa ne može slomiti ova leđa. Slomi se srce na poneku dobrotu, nestvarnu i čistu. Na zlo ne može više nikad! Tišinu noći prekidaju valovi koji udaraju od stijene. Lome li nam to lađe? Ili samo prijete kako su jaki i moćni? Čije nade i snovi odlaze večeras? Šarenom vezenom maramicom, majčinim poklonim, im brišem suze. Ma dajte ! Ne plaču oni koji odlaze. Bol je na onima što ostaju.