Svjetionik

Autor -
Još uvijek prostire svjetlost moru moj svjetionik. Odolijeva burama, orkanima i podnosi svaki udarac talasa. Svijetli i stoji uspravno, kao ponosni rimski ratnik. Kao što je uvijek i bio.
Moj svjetionik živi.
I onda kada mu se zidovi čine krhki.
Ostaje da svijetli.
Mora svom čedu da obasja put.

Voljenoj majci 💓

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Vez jednog djetinjstva

Autor -
Jutro je. Komešam se između jave i sna, dajući blagu prednost ovom stvarnom dijelu života pa krajičkom oka gledam kroz mali prozor svoje sobe i ostajem uskraćena za zrake sunca. Sivo i tmurno jutro. Magla. Pluća kao da su se stegla i osjećaju miris teških plinova koji su ispunili zrak u našem gradu. Sve već lagano najavljuje zimu i ulazim u mračan tunel satkan od sjećanja. Sjećanja posljednjih dana jako bole. Bježim im odlučno ne birajući opravdanja! Nedostaje mi (M)moje (S)sunce da bih bila veselija. Tijelom ne struji vrela krv, snaga se umorila i na pjedastal nam stiže neka neobična tuga. Možda bi to neki nazvali žalost. Priljubila me uz topli krevet i više ne osjećam glad, žeđ niti bol. Samo želim da spavam... U snovima skraćujem jedan beskraj na podnošljive sate i pretvaram jednu želju u stvarnost. Tamo bivam mirna poput usnulog labuda, okupanog suncem, na sred jezerceta.. Ispod krošnje bagrema sjedi Majka, u bijelom pletenom džemperu jednostavnog veza, sa šoljicom vrele kaf...
Pročitajte više

Zivot prije zivota...

Autor -
Slika
Strah više ne spava. Hrabrost je pokupila prnje i drsko se uputila ka izlazu. Svoj posao je ovdje završila. Plaši me noć, snovi i  osjećaji..a daleko je strašnija java i tren kada shvatiš da uzalud čekaš... Uzalud čekaš da se vrati Ona koja je otišla na vječni počinak. Kad ode ona koju voliš ostaneš siromašniji za sjećanja, za smijeh i plač. Osjećaj je kao da se budiš u novom filmu, gdje ništa više nije tvoje i ne pripadaš više nikome. Samoća te uvije u svoje sivilo. Tuga se ugnijezdi izmedju grla i stomaka pa ti nekad ne da dišeš.. I tako sjediš, u tišini..sve dok ne otkucaji srce ne postanu toliko glasni da je nepodnošljivo za slušati. Više nisi ljut na sudbinu. Nisi kivan na zivot i boga. Sad samo boli. Boli što više neću osjetiti njen miris i topli zagrljaj. Što me njen osmijeh neće dočekati na vratima stana kada dođem umorna sa predavanja.. Što me njen glas više neće prekoriti. Ni za šta! Boli jer se ne mogu pomiriti sa tim da nećeš svakog časa zakucati na vrata i...
Pročitajte više

Oaza mira

Autor -
Slika
Dok u polumraku gledam u crte tvoga lica i pogled koji je već odavno odlutao i pobjegao iz ove stvarnosti, razmišljam o tome koliko puta nas je ljubav ozivjela. Koliko puta je taj magičan most, koji su isplele naše duše, bio posrednik u spašavanju izgubljenih ? Mogli smo nebrojeno mnogo puta da se odreknemo svega što jesmo, svega za što se borimo i podignemo ruke, prepustimo se bujici da nas nosi u stranputicu, ali nismo. Nikada nismo odustali. Ni onda kada nas je zivot na najpodmukliji način izdao i oduzeo nam one koje volimo najviše. Oduzevši nam njih, ostavio nas je same. Da budemo jedno drugom sve. Ostavio nam je ovu ljubav, kao bijelo zrno dobra u crnilu teških dana. Ostavio nam je ljubav, da razumijemo kako je kada se šuti, a ipak čujemo kako se srce cijepa na dijelove, kako pola duše blijedi i nestaje. Da nisam imala tvoju ruku u ovim burama, ne bih mozda imala tako snaznu zelju da prkosim zivotu. Mozda bih lakše odustala. Mozda bih duze plakala. Ovako, nisam imala izbora ...
Pročitajte više