Vez jednog djetinjstva

Jutro je.
Komešam se između jave i sna, dajući blagu prednost ovom stvarnom dijelu života pa krajičkom oka gledam kroz mali prozor svoje sobe i ostajem uskraćena za zrake sunca. Sivo i tmurno jutro. Magla. Pluća kao da su se stegla i osjećaju miris teških plinova koji su ispunili zrak u našem gradu. Sve već lagano najavljuje zimu i ulazim u mračan tunel satkan od sjećanja.
Sjećanja posljednjih dana jako bole.
Bježim im odlučno ne birajući opravdanja!
Nedostaje mi (M)moje (S)sunce da bih bila veselija. Tijelom ne struji vrela krv, snaga se umorila i na pjedastal nam stiže neka neobična tuga. Možda bi to neki nazvali žalost.
Priljubila me uz topli krevet i više ne osjećam glad, žeđ niti bol. Samo želim da spavam...
U snovima skraćujem jedan beskraj na podnošljive sate i pretvaram jednu želju u stvarnost. Tamo bivam mirna poput usnulog labuda, okupanog suncem, na sred jezerceta.. Ispod krošnje bagrema sjedi Majka, u bijelom pletenom džemperu jednostavnog veza, sa šoljicom vrele kafe u ruci. Ne vidi me. Odlutala je tragom misli. Kao onda kad bi sitne noćne sate koristila kako bi pronašla način da pošalje dijete na izlet, a da ne zapostavi plaćanje računa.
Dok svi spavaju, ona nam plete bolje sudbine. Mijenja konce spretno, pa iglama veze cvijeće po našim stazama. Tu je utkala i dio svog srca.
Jedna djevojčica je sretna otišla na izlet.
Jedan račun je bio plaćen.
Jedna majka je bila heroj.
Jedan put je postao bolji.
...
Vjetar zatalasa jezerce.
Ostade samo magla.
Moj ritual buđenja svaki put donese novu priču.
Trebat će vremena da naučim vezti ljubav. A ako i naučim, nek to bude barem nalik na "ono njeno". "Ono sa srcem"!