Oaza mira

Dok u polumraku gledam u crte tvoga lica i pogled koji je već odavno odlutao i pobjegao iz ove stvarnosti, razmišljam o tome koliko puta nas je ljubav ozivjela.

Koliko puta je taj magičan most, koji su isplele naše duše, bio posrednik u spašavanju izgubljenih ?

Mogli smo nebrojeno mnogo puta da se odreknemo svega što jesmo, svega za što se borimo i podignemo ruke, prepustimo se bujici da nas nosi u stranputicu, ali nismo. Nikada nismo odustali. Ni onda kada nas je zivot na najpodmukliji način izdao i oduzeo nam one koje volimo najviše. Oduzevši nam njih, ostavio nas je same. Da budemo jedno drugom sve. Ostavio nam je ovu ljubav, kao bijelo zrno dobra u crnilu teških dana. Ostavio nam je ljubav, da razumijemo kako je kada se šuti, a ipak čujemo kako se srce cijepa na dijelove, kako pola duše blijedi i nestaje. Da nisam imala tvoju ruku u ovim burama, ne bih mozda imala tako snaznu zelju da prkosim zivotu. Mozda bih lakše odustala. Mozda bih duze plakala. Ovako, nisam imala izbora osim da budem jaka. Jer moja tuga je slamala tebe. U svakoj riječi koja je prešla preko mojih usta, iz najintimnijih hodnika boli, je bila po jedna tvoja suza, jedan bolan uzdah i parnica na srcu. I jednostavno nisam mogla. Nisam mogla da ti nanosim iste rane koje sam nosila. Nisam zeljela da te boli onako kako je mene boljelo. Zato sam trazila razloge da budem dobro. Trazila sam načine da ti uzvratim tu nesebičnu ljubav.

Ljubav je odgovor.

Ljubav je odgovor na sve.

Kada bih se jutrom probudila, sjetila bih se da ti čekaš da vidiš moju poruku, čuješ moj glas proslaviš moj uspjeh..I ustajala sam kada mi je najteze bilo. Borila sam se onako kako sam najbolje umjela da pobijedim sebe i da osvojim nagradu za nas. Ne znam koliko sam uspjela. Ne znam da li se vidjelo. Ali to što si još uvijek tu, znači da je vrijedilo.

Ljubav oprašta.

Ljubav oprašta trenutke u kojima nisam znala da sakrijem sve što me boli, pa si satima znao beznadezno da me gledaš kako grcam u suzama i ne mogu da prihvatim zivot. Ne mogu da prihvatim gubitke i boli koji su došli tom bezimenom rijekom kojom nisam zeljela ploviti. Nisam čula tvoje riječi, nisam prihvatila smiraj, sve dok bol do zadnjeg atoma nije izašla iz mene. Naposlijetku si bio tu, da me zagrliš, ušuškaš i pokriješ. Da sačekaš da se smirim, zaspim i probudim se pored tebe..

Ljubav raste.

Ljubav raste jer sam mislila da ću naprosto da te mrzim jer si bio tu svaki tren. Jer si svaki moment prošao sa mnom. Nisi pobjegao i ostavio nam neka bolja sjećanja, već si se hrabro, muški, nosio sa svim što nam se serviralo.. Nisam te zamrzila kao te trenutke boli. Samo sam te više voljela.

Ljubav liječi.

Ljubav liječi svaku ranu koju smo davno napravili sami sebi. Liječi i one koje su napravili drugi. Liječi sve ono što joj dopustimo da takne.

Ljubav daje nadu.

Ljubav daje nadu da će sutra biti bolje od ovoga danas, jer imamo jedno drugo. I volimo jedno drugo.
Znamo da je u našoj ljubavi uvijek spas.

Nek nam naša oaza mira potraje, dok god dišemo ovim dušama i dok god prkosimo zivotnim nedaćama. Neka nas čuva od odustajanja, od zlobe, od potresa, nemira, od svega što je u nama i izvan nas. A mi ćemo kao i uvijek znati kako da čuvamo jedno drugo.

Dok u polumraku gledam u crte tvoga lica i pogled koji je već odavno odlutao i pobjegao iz ove stvarnosti, razmišljam o tome koliko puta nas je ljubav ozivjela.

Koliko puta je taj magičan most, koji su isplele naše duše, bio posrednik u spašavanju izgubljenih ?

Najmanje onoliko puta koliko smo ostali bez daha...