Zivot prije zivota...
Strah više ne spava.
Hrabrost je pokupila prnje i drsko se uputila ka izlazu. Svoj posao je ovdje završila.
Plaši me noć, snovi i osjećaji..a daleko je strašnija java i tren kada shvatiš da uzalud čekaš...
Uzalud čekaš da se vrati Ona koja je otišla na vječni počinak.
Kad ode ona koju voliš ostaneš siromašniji za sjećanja, za smijeh i plač.
Osjećaj je kao da se budiš u novom filmu, gdje ništa više nije tvoje i ne pripadaš više nikome.
Samoća te uvije u svoje sivilo.
Tuga se ugnijezdi izmedju grla i stomaka pa ti nekad ne da dišeš..
I tako sjediš, u tišini..sve dok ne otkucaji srce ne postanu toliko glasni da je nepodnošljivo za slušati.
Više nisi ljut na sudbinu. Nisi kivan na zivot i boga. Sad samo boli.
Boli što više neću osjetiti njen miris i topli zagrljaj.
Što me njen osmijeh neće dočekati na vratima stana kada dođem umorna sa predavanja..
Što me njen glas više neće prekoriti. Ni za šta!
Boli jer se ne mogu pomiriti sa tim da nećeš svakog časa zakucati na vrata i reći : pravi nam kafu!
Boli jer sam nekada davno sanjala košmar o najvećem gubitku.. Boli jer sam košmar dozivjela.
Plaši me što se ne mogu jasno prisjetiti tvog lika iako sam to lice stalno ljubila i mazila.
Plaši me što ne mogu da plačem.
Plaši me svaki šum.
Trzam se na svako izgovoreno "Mama!".
I tako dan za danom, zivim svoje strahove i onda legnem u hladan krevet. Sanjam te. Svaku noć bez izuzetka. I gledam te veselu i sretnu. Spokojnu. Bez ijedne brige. Na raznim mjestima.
Onda se budim.
Osluškujem.
Shvatam..
Ništa nije kao u snu.
Ipak ne dolaziš..
Sama sam, mama..
I pomislim svako jutro "zar nisi mogla ostati duze ?"
Duze si mi trebala. Trebala si mi za poljupce, za radost, za veselje, da zajedno slavimo uspjehe i pobjede, trebala si mi za one sitne priče, za moju ličnnu ispovjedaonicu kod najbolje prijateljice, trebala si mi da više kafe kuham ujutru, da se zalim na duhanski dim dok tu istu kafu pijemo.. Trebala si ostati duze da zajedno biramo kalupe za kolače. Da kroz par godina upoznaš unučiće i da im ispleteš najljepše čarapice.. Da ih čuješ kako izgovaraju tvoje ime..
Za sve si mi trebala! Za sve ćeš mi nedostajati!
Volim te neizmjerno, već sam ti to puno puta rekla.. Nisi otišla a da nisi čula te riječi. Čula i osjetila.
Hvala ti još jednom što si najbolja mama! Bila i ostala.
Obećavam ti da ću se sjetiti svega. Samo dok stanem na noge, mama.
Sjetiću se kakvog je okusa bila hrana koju si mi pravila, tvog mirisa, tvog glasa. Ozivjeću slike sa naših odmora, sa naših druzenja i svega ću da se sjetim. I biću sretna mama.
A ti ćeš da se ponosiš.
Što sam parče tvoje duše koje gazi ovom zemljom, diše i ostavlja trag.
Sve što jesam dugujem samo tebi.
Uzivaj u svemu sto ti ja na ovom svijetu nisam mogla pruziti i pocivaj u miru ..
💓☝᧗
Hrabrost je pokupila prnje i drsko se uputila ka izlazu. Svoj posao je ovdje završila.
Plaši me noć, snovi i osjećaji..a daleko je strašnija java i tren kada shvatiš da uzalud čekaš...
Uzalud čekaš da se vrati Ona koja je otišla na vječni počinak.
Kad ode ona koju voliš ostaneš siromašniji za sjećanja, za smijeh i plač.
Osjećaj je kao da se budiš u novom filmu, gdje ništa više nije tvoje i ne pripadaš više nikome.
Samoća te uvije u svoje sivilo.
Tuga se ugnijezdi izmedju grla i stomaka pa ti nekad ne da dišeš..
I tako sjediš, u tišini..sve dok ne otkucaji srce ne postanu toliko glasni da je nepodnošljivo za slušati.
Više nisi ljut na sudbinu. Nisi kivan na zivot i boga. Sad samo boli.
Boli što više neću osjetiti njen miris i topli zagrljaj.
Što me njen osmijeh neće dočekati na vratima stana kada dođem umorna sa predavanja..
Što me njen glas više neće prekoriti. Ni za šta!
Boli jer se ne mogu pomiriti sa tim da nećeš svakog časa zakucati na vrata i reći : pravi nam kafu!
Boli jer sam nekada davno sanjala košmar o najvećem gubitku.. Boli jer sam košmar dozivjela.
Plaši me što se ne mogu jasno prisjetiti tvog lika iako sam to lice stalno ljubila i mazila.
Plaši me što ne mogu da plačem.
Plaši me svaki šum.
Trzam se na svako izgovoreno "Mama!".
I tako dan za danom, zivim svoje strahove i onda legnem u hladan krevet. Sanjam te. Svaku noć bez izuzetka. I gledam te veselu i sretnu. Spokojnu. Bez ijedne brige. Na raznim mjestima.
Onda se budim.
Osluškujem.
Shvatam..
Ništa nije kao u snu.
Ipak ne dolaziš..
Sama sam, mama..
I pomislim svako jutro "zar nisi mogla ostati duze ?"
Duze si mi trebala. Trebala si mi za poljupce, za radost, za veselje, da zajedno slavimo uspjehe i pobjede, trebala si mi za one sitne priče, za moju ličnnu ispovjedaonicu kod najbolje prijateljice, trebala si mi da više kafe kuham ujutru, da se zalim na duhanski dim dok tu istu kafu pijemo.. Trebala si ostati duze da zajedno biramo kalupe za kolače. Da kroz par godina upoznaš unučiće i da im ispleteš najljepše čarapice.. Da ih čuješ kako izgovaraju tvoje ime..
Za sve si mi trebala! Za sve ćeš mi nedostajati!
Volim te neizmjerno, već sam ti to puno puta rekla.. Nisi otišla a da nisi čula te riječi. Čula i osjetila.
Hvala ti još jednom što si najbolja mama! Bila i ostala.
Obećavam ti da ću se sjetiti svega. Samo dok stanem na noge, mama.
Sjetiću se kakvog je okusa bila hrana koju si mi pravila, tvog mirisa, tvog glasa. Ozivjeću slike sa naših odmora, sa naših druzenja i svega ću da se sjetim. I biću sretna mama.
A ti ćeš da se ponosiš.
Što sam parče tvoje duše koje gazi ovom zemljom, diše i ostavlja trag.
Sve što jesam dugujem samo tebi.
Uzivaj u svemu sto ti ja na ovom svijetu nisam mogla pruziti i pocivaj u miru ..
💓☝᧗
🥹
OdgovoriIzbriši